DominoLab.iNFO Logo

Članak

Bila je najljepša..

Bila je najljepša...

.........Bila je najljepša. Uh, kako sam je volio gledati. Prištić na prištu je imala. Razumjela me. Nikad nisam s njom pričao. Volio sam je. Ne znam joj prezime. Bila je posebna. Smrdjelo joj je iz ustiju. Kažu. Ja im vjerujem. Pogled njen.... Nikad ga neću zaboraviti. Oči su joj išle u križ ljepše nego ikome. Oči tako mutne i zamišljene. Jooj, kako slatka boja gnojnice. Morala je biti moja. Našao sam svoju zvijezdu, neku vrijednu truda. Bila je božanstvena. Za nju se vrijedi boriti. Zmazane je ruke imala i njima si dirala lice. Stiskala žutu bubuljicu pred svima i stvarala si ožiljak. Sa prijateljima sam promatrao bijeli iscjedak pomiješan s krvlju koji je izlazio iz sudbonosnog prištića. Uživali smo. Bilo je nezaboravno. Nijedna životna radost ne može nadmašiti to iskustvo. Pogled na nju ponosnu.... Ljudi, ona je pobjednica. Držanje nesavladive kraljice ju je obasjavalo. Svi smo je željeli. Mogla je birati između nas zaluđenih zombija. Slijedili bismo je u stopu da je željela. Izabrala je mene. Znak je bio prepoznatljiv. Posvrbila si je stidne dlake preko traperica. Neoprana je bila. Osmijeh mi je ozario lice. Zamislite.... Rekla mi je kako me voli. Znate kako? Nalazila se na stepenicama desetak metara od mene, a onda, zaboraviti neću nikada, stavila je desni kažiprst u desno uho i umakala. Ej! Toliko cerumena (onog žutog) nisam u životu vidio. Kasnije su pričali, a prićat će još godinama, da se onaj tamniji dio tog geliranog žutila nakupio ispod nokta taaako veličanstveno. A zatim? Obliznula je prst i jezikom čistila nokat nekoliko sekundi. Ja sam skoro zaplakao. Istina je, nemojte nikome reći, da plačem svakog puta kad mi se prikaže to sjećanje. Nakon toga sve je postalo drugačije. Jer kad se jednom izjavi ljubav lako je nastaviti. Svakih je petnaest minuta znala prdnuti da ne bih zaboravio koliko me voli. Nedostaje mi to. Podrigivala nije. Molio sam je, ali ne. Bilo joj je neugodno. Mogla je sve raditi preda mnom. Čak je ponekad i stavila ruku na usta kad bi kihala, ali podrigivala nije. Noge su joj smrdjele. Najviše za Božić. Kako nam je lijepo znalo biti. Jela je prosječno. U iste hlače je teško stala dva tjedna za redom. Imala je dvije brade i tri reda sisa. Imala je onu tako predivnu dlakavu crtu ispod pupka. Nikad nije plakala. Ni kad joj je majka umrla od raka dojke. Na sprovodu je otpjevala sve Mineine pjesme. Nije bilo osobe koja je nije čula. Svi su mi zavidjeli jer je moja, a ja sam ponosno dizao bradu. Ne mogu više jer mi suze zatvaraju pogled i više ne razmišljam bistro. Reći ću samo da je više nema pored mene na podu (nismo imali krevet) jer je ostvarila svoj san. Ja znam, premda mi nikad nije rekla jer nismo progovorili ni riječi, ali... Slijedila je razum. Sad je u podzemlju. Više me ne pozdravlja. Spavala je u kontejneru i tu smo još bili dobri, ali otkad joj san započinje u kartonskoj kutiji niti da me pogleda, uzvisila se nekako.... Međutim, ja ipak znam da je to još uvijek ista osoba. Ona Biljana koju sam volio i koja je voljela mene. Onu koja je znala prdnuti da to dokaže jer riječi nam nisu trebale..

by Darko Grlica

Objavljeno u časopisu udruge Podravskih studenata "PODRAVSKA RECH" @ siječanj 2005 . broj 10 - ČITAJTE!

Error
500

Whoops, something went wrong on our servers.